U osnovi ljudske prirode je da čovek podiže svoje dete na sličan način na koji je i on podizan. Može se desiti da su se vaše teorije promenile, ali kada vaše dete učini nešto što bi se u vašem detinjstvu smatralo lošim, verovatno ćete zbog toga biti više uzrujani, nego što ste to smatrali mogućim. Upravo na ovaj način priroda nagoni čoveka da o dečijem vaspitanju uči iz sopstvenog detinjstva.
Umerena strogost ili popustljivost, u smislu zahtevanja lepog ponašanja, poslušnosti, urednosti, nije štetna po decu, dok su roditelji u suštini ljubazni i dok god deca odrastaju srećna i bezbrižna. Strogost je štetna kada roditelji preterano podvrgavaju decu svojoj volji, kada su grubi, stalno prebacuju ili nimalo ne uzimaju u obzir detetov uzrast ili individualnost. Ovakva vrsta strogosti stvara decu koja su pokorna ili bezlična, kao i zlobna prema drugima.
Roditelji naklonjeni opuštenijoj vrsti vaspitavanja takođe mogu odgojiti decu koja su uviđavna i poslušna, dok god se roditelji ne ustručavaju da budu nepokolebljivi u onim pitanjima koja im se čine važnim. Ukoliko su roditelji bojažljivi ili se osećaju krivima zbog onoga što traže od deteta i previše su popustljivi, njihova deca će se ubuduće ponašati previše popustljivo prema sebi, ne poštujući društvene, nekada ni zakonske norme, gledaće samo sebe i svoje interese, a prema drugim ljudima neće imati dovoljno obzira.
Pravi je izazov kod roditeljstva pronaći pravu meru između strogosti i fleksibilnosti. Držite se svojih ubeđenja i “volite svoju decu i kad su kriva, jer ce ih život kažnjavati i kad nisu.”