Veliki korak za malu guzu – odvikavanje od pelena ili „Vreme je za nošu!“

Vreme je za nošu! Odvikavanje od pelena je jedno od onih velikih poglavlja u ranom detinjstvu koje donosi i ponos i brigu — i roditeljima i vaspitačima. To je važan razvojni korak koji ne dolazi „preko noći“, već se gradi kroz spremnost, podršku, strpljenje i doslednost.
odvikavanje od pelena

Kako podržati dete u odvikavanju od pelena kod kuće i u vrtiću

Odvikavanje od pelena je jedno od onih velikih poglavlja u ranom detinjstvu koje donosi i ponos i brigu — i roditeljima i vaspitačima. To je važan razvojni korak koji ne dolazi „preko noći“, već se gradi kroz spremnost, podršku, strpljenje i doslednost.
U ovom tekstu delimo iskustva iz vrtića i savete psihologa i vaspitača o tome kada je dete spremno za nošu, kako mu pomoći da shvati šta se od njega očekuje, kao i kako zajednički — kod kuće i u vrtiću — da ovaj proces protekne što mirnije i uspešnije.

Kada je dete spremno za odvikavanje od pelena?

Jedno od najčešćih pitanja koje roditelji postavljaju jeste: „Da li je vreme?“
Odgovor nikada nije isti za svako dete — jer spremnost nije stvar uzrasta, već razvoja.
Najčešće se javlja između 18. meseca i 3. godine, ali važnije od brojke su znaci spremnosti koje dete pokazuje:

  • Dete ostaje suvo duže od 2 sata u kontinuitetu.

  • Pokazuje interesovanje za to šta se dešava u kupatilu.

  • Počinje da najavljuje kad mu se piški ili kaki (rečima, gestovima ili ponašanjem).

  • Umesto ravnodušnosti prema peleni, počinje da je svlači ili mu smeta.

  • Može da se samo svuče i obuče (bar donji deo garderobe).

Ako su ovi znaci prisutni, vreme je da se polako uvede noša – bez pritiska, sa puno ohrabrenja i igre.

odvikavanje od pelena

Kako pomoći detetu da brže shvati šta se od njega očekuje

Odvikavanje od pelena je u suštini proces učenja – isto kao i svako drugo usvajanje nove veštine.
Evo nekoliko načina da mu pomognete da razume i zavoli nošu:

  1. Uvedite nošu kao deo svakodnevice.
    Neka stoji na vidnom mestu u kupatilu ili sobi, bez žurbe. Dete može da je koristi prvo u odeći, iz znatiželje.

  2. Koristite imitaciju.
    Deca uče posmatranjem. Kad vidi mamu, tatu, starije dete ili vršnjaka koji koristi nošu, lakše će razumeti čemu služi.

  3. Pohvala umesto kritike.
    Svaki pokušaj je uspeh! Rečenice poput: „Bravo, pokušao/la si!“ jačaju samopouzdanje više nego „Zašto si opet zaboravio/la?“.

  4. Zajedničke rutine.
    Noša se nudi uvek u istim trenucima: ujutru, posle obroka, pre spavanja. Doslednost daje detetu sigurnost.

  5. Koristite knjige i pesmice.
    Postoji mnogo slikovnica i stihova o odlasku na nošu. One pomažu da se ovaj proces poveže sa igrom i radošću.

Kada dete ne želi nošu – šta tada?

Otpor prema noši je čest i normalan.
Ponekad dete jednostavno nije spremno, a ponekad se opire jer oseća pritisak ili promenu rutine.
U tim trenucima važno je:

  • Ne forsirati. Kratka pauza od nekoliko dana ili nedelja često čini čuda.

  • Ne kažnjavati. Stid i strah mogu usporiti proces i stvoriti dublji otpor.

  • Pronaći uzrok. Da li je u pitanju stres (promena grupe, rođenje sestre/brata, polazak u vrtić)?

  • Uključiti dete. Neka samo izabere nošu, gaćice, čak i pesmicu za „toaletni ritual“.

U vrtićima često viđamo da dete koje kod kuće odbija nošu, u grupi je koristi bez problema — upravo zato što posmatra drugu decu i oponaša ih. Socijalno učenje je snažan podsticaj!

Kako uklopiti vrtić i privikavanje na nošu

Jedan od najvažnijih faktora uspeha jeste usaglašenost između roditelja i vaspitača.
Ako se dete uči na jedan način kod kuće, a drugi u vrtiću – dolazi do konfuzije i usporavanja procesa.

Zato je važno da:

  • Obavestite vaspitače kada kod kuće započinjete proces.

  • Dogovorite zajedničke korake i način reagovanja (npr. da li dete koristi nošu ili wc nastavak).

  • Spakujete dovoljno rezervne garderobe i obavezno pričate sa detetom o tome:
    “Ako ti se piški, možeš reći vaspitačici, kao što kažeš meni.”

Vrtić nije prepreka, naprotiv — može biti najveća podrška ako postoji otvorena komunikacija i međusobno poverenje.

Zašto su saradnja i doslednost ključni

Dete kroz proces odvikavanja od pelena zapravo uči samokontrolu i poverenje – i prema sebi, i prema odraslima.
Ako odrasli šalju različite poruke („mama kaže da sednem na nošu, a u vrtiću niko ne podseća“), dete gubi sigurnost.

Doslednost znači:

  • da se koristi ista reč („noša“, „piški“, „kaki“),

  • da reakcije odraslih budu blage i predvidive,

  • da se ne kažnjava, nego podstiče,

  • da se uvek ispoštuje detetov ritam.

Kad se dete oseti sigurno, telo i emocije počinju da sarađuju – i tada se najčešće dešava „klik“.

Najčešće greške roditelja

  1. Požurivanje.
    Svako dete ima svoj tempo – preuranjeno odvikavanje može izazvati stres i regresiju.

  2. Poređenje.
    „Sofija je već bez pelene!“ – samo povećava pritisak. Dete to oseća.

  3. Negativne reakcije na „nezgode“.
    One nisu neuspeh, već deo procesa.

  4. Nedoslednost između kuće i vrtića.
    Ako vikendom nosi pelenu, a radnim danima ne, proces se usporava.

  5. Ignorisanje emocionalne spremnosti.
    Dete može fizički biti spremno, ali emocionalno ne – posebno ako prolazi kroz velike promene.

Iskustva iz vrtića koja pomažu i kod kuće

U vrtićkom okruženju deca brzo shvate da su „velika“.
Kroz grupne aktivnosti, podršku vaspitača i imitaciju vršnjaka, odvikavanje od pelena postaje lakši i prirodniji proces.

Iskustva pokazuju da:

  • Deca vole rutinu — kada je noša deo svakodnevnog rasporeda, brže se navikavaju.

  • Pohvale pred drugarima („Bravo, Marko je danas sam seo na nošu!“) stvaraju pozitivnu motivaciju.

  • Kratke pauze od pelena u toku dana (npr. samo posle doručka i pre spavanja) pomažu u prelaznom periodu.

  • Uloga poverenja sa vaspitačem je ogromna — dete mora da zna da će biti viđeno, ne posramljeno.

Psihološki aspekti prelaska sa pelena na nošu

Sa psihološke strane, ovo je prva velika kontrola tela koju dete preuzima.
Ona utiče na razvoj samostalnosti, samopouzdanja i osećaj uspeha.

Ako se proces vodi sa razumevanjem i podrškom, dete razvija:

  • osećaj ponosa („Ja to mogu!“),

  • poverenje u odrasle („Veruju mi da ću uspeti.“),

  • stabilniju emocionalnu samoregulaciju.

Ali ako je povezan sa stidom, kaznama ili pritiskom — dete može razviti otpor, anksioznost ili probleme sa zadržavanjem mokraće i stolice.
Zato je empatija najvažniji deo ovog procesa.

Saveti psihologa i vaspitača

  • Birajte trenutak kada je dete mirno i bez većih promena u životu.

  • Ne započinjite odvikavanje paralelno sa adaptacijom na vrtić.

  • Uključite dete u priču: pitajte ga da li želi da proba, da izabere nošu.

  • Ne koristite nagrade u vidu igračaka, već prirodno ohrabrenje i pohvalu.

  • Uvek imajte rezervnu odeću i opušten stav — nezgode su deo puta.

  • Kad dete krene u vrtić, razgovarajte sa vaspitačem o rutini i napretku.odvikavanje od pelena

Noša kao simbol rasta

Noša nije samo predmet u kupatilu — to je simbol prelaska iz bebine u „veliku“ fazu detinjstva.
I kao svaki važan korak, traži vreme, toplinu i zajedništvo.

U vrtiću često kažemo roditeljima:

„Nemojte meriti koliko brzo dete savlada nošu, već koliko sigurno u nju sedi.“

Jer dete koje ima poverenje, oseća podršku i razume šta se dešava — napraviće taj korak kad bude spremno.
A tada ćete i vi sa ponosom moći da kažete:


„Vreme je za nošu – i uspeli smo zajedno!“

Podelite ovaj tekst

Facebook
Twitter
LinkedIn