Naše reakcije su te koje uzdignu ili slome dete. Jedna pogrešna reakcija slomiće detetov duh na sitne komade.
Deca nisu ograničena mislima i problemima koji ograničavaju nas odrasle, oni hrle da osete život, steknu životno iskustvo rizikujući sve.
U odgoju dece često smo vođeni sobom, našim željama, zaboravljamo da je naše dete individua za sebe. Mi ih ne posedujemo, nismo njihovi gospodari, već njihovi roditelji koji bi trebalo da vaspitanje dece prilagode njihovim, a ne vlastitim potrebama.
Čak i uz najbolje namere da ih podstaknemo da ostanu verni sebi, nesvesno možemo upasti u zamku i početi da im namećemo svoje planove. Ovakav odnos često umrtvljuje detetov duh i to može biti ključan razlog zbog kog deca postanu problematična, disfunkcionalna…
Ako deci namećemo svoja uverenja, vrednosti, pretpostavke koje ni mi nismo dovoljno preispitali, namećemo im svoje načine, mi ograničavamo njihov duh. Ovo najviše dolazi do izražaja ukoliko smo uspešni u onome što radimo i očekujemo da i naša deca budu uspešna, ili u odsustvu sopstvenog uspeha. Tada naš strah da će deca završiti poput nas nameće da činimo sve kako bi ih odbranili od te mogućnosti.
U želji da ostvare ono „najbolje“, lako zaboravimo da prvenstveno treba da budu svoji. Mi kao roditelji tu smo da im pomognemo u ostvarivanju njih kao individua, njihovih želja, njihove sudbine.
Moramo osetiti njihov duh, ritam njihovog srca, moramo da ih čujemo. Ne smemo izgubiti unutrašnji kompas, jer tako mnoga deca ostaju obeshrabrena, bez pravog puta. Ne smemo izgubiti svoj unutrašnji svet jer tako umanjujemo sposobnost da vaspitavamo na način povezani sa svojom decom kako u mlađem, tako i u tinejdžerskom dobu kada je jaka veza presudna za obe strane.